utorak, 16.05.2006.
...::: I Fell No Pain :::...
a evo napokon više da i ja napišen neku pametnu rič na ovom blogu... ža mi ga je više bilo gledat onako zapuštenog... aaa šta ću kad nisan imala vrimena (a kad ga iman) uvik se nešto desi, iskrsne šta ti ja znam neplanirano i sjebe sve stvari koje san odlučila napravit...  više ne znam šta bi razmišljala. koji je pravi put a koji krivi. ako krenem jednim hoću li se izgubit u svojim koracima. ponekad ono šta i mislimo ne napravimo. od straha. nedostatka hrabrosti i samopouzdanja. nekad se isplati riskirat. ali ako je na kocki puno više nego šta mislimo. mrzim donosit odluke. važne. kad ni sama ne znam koju bi odabrala. neodlučnost me ubija. a i malo kome se može vjerovati. podariti mu svoje povjerenje. staviti ruku u vatru za nekoga. zar se to još može. sad. u ovom svijetu u kojem smo se našli. ne bi rekla. ako i postoji rijetkost je. kao i sve druge dobre stvari. nestale su kao da ih nikad i nije bilo. tko je tu kriv. jedna misao mi se često vrti u glavi. svi preziru dvoličnost, laži, ogovaranje. pa zašto to onda i oni rade. mrze stvari koje i sami svakodnevno pokazuju. nema smisla. to je jednako kao i da mrze sebe. jer je ponašanje dio osobe. a njihovo je takvo. zamaskirano. tko zna što se krije ispod toliko krinki. nije više u pitanju jedna. puno više ih je. svakom se pokazuju u drugom licu. kako im odgovara. da najbolje iskoriste sve što se može iskoristiti. ako smo stvarno ovakvi. a jesmo. nemam riječi. istina boli. sve ja tako prekriveno. nestvarno. u sivim oblacima. ali iza njih nije sunce. krije se nešto što ni sami ne želimo otkriti. zato je ljepše gledati oblake. puno ljepše od pustoši nemira iza njih.  ...Zapinjem o haljinu ispletenu koncima vlastitog klupka...
|
utorak, 25.04.2006.
Don't Let Me Fall... Again
 Zašto prošlost ne može ostati upravo to... PROŠLOST Ne nego uvijek nalete osobe koje vas iznova moraju tamo vraćati. Zašto to radite? Nismo vam dovoljni kao osobe sada... ovdje... Toliko ste znatiželjni a kad i otkrijete neke pojedinoti iz našeg života ne možete ih shvatiti... Ne jer nas onda niste poznavali... Na temelju toga ne možete ionako ništa zaključiti... Zašto onda dirate u naše bolne točke? Ne prestajete kopati sve dok ne nađete nešto što se ne poklapa sa sadašnjim licem... Ako vas toliko zanima pitajte a nemojte nam to raditi iza leđa... Jer ubiti znamo svaki vaš korak... Izdate se ili vas je netko drugi izdao... Ne volim kad mi ljudi unište moje takozvano savršenstvo. Nije to nikakvo savršenstvo i dalje je od toga. Moje idealno utočište. Mjesto koje volim najviše od svega. Tamo pronalazim mir a on mi daje snagu da zakoračim na neistražene putove. Mrzim preokrete... Nagle neočekivane događaje... Obrate na gore... Na najstrašnije snove... Nikad nebi pomislila da će se tako nešto pretvoriti u svakodnevnicu. Kad se suočite više nema vremena za razmišljanje. Borba jedino preostaje ili predaja. Ja se ne predajem. Kažu da nakon svake oluje dolazi sunce? Ovaj će valjda opet biti tako...  |
subota, 15.04.2006.
Trenutak Istine
Nismo ni svjesni koliko nas dobrih ljudi okružuje... Utopljena u mislima prošlosti Zazivam stare duhove Nedostaju mi suze I dahtanja vjetra na kiši Jesenskoj Hipnotičkim pogledom Prizivam stranice dnevnika Odlazim u sivilo U ulicu tragova nejasnih Pusti da krenem Tunelima dugotrajnih emocija Da lociram krepkost Onih utonulih naličja Na povratku Samo mi pruži ranjeni dlan Da njime obrišem spokojnost Zaboravljno se ne može zaboraviti Bez obzira na snagu sve ostaje u sjenama  prošlost treba ostaviti tamo gdje je... u prošlosti s tim se ne slažem kako nastaviti ako nisi završio započeto |
subota, 01.04.2006.
...What more do I have to say...
 10 dana ipak je previše čak i za mene. Ne da nisam imala volje nego sam bila kao tek probuđena iz zimskog sna. Znate kad cilu zimu spavate a onda se probudite kad izađe sunce i onda vam se ništa neda jer ste još pospani. Daj o čemu ja pišem... stvarno mi nije lako... tu se bar većina ljudi slaže ;) Sređujem taj dizajn već dobrih tjedan dana a nikako da nađem nešto šta mi odgovara. Ova pozadina mi je dobra al više mi je dopizdila. Ne mogu je više gledat kad otvorim blog. Tako da sad tragam za zamjenom. Valjda ću to sredit. Bar preko praznika ću imat malo više vremena da se tome posvetim. Al znajući sebe neću imat vrimena ni za druge važnije stvari. Ah ti praznici. Napokon osvježenje nakon toliko dana koje smo proveli zatočeni u tamnici (čitaj školi). Još će mi brzo i rođendan pa onda to sve skupa... Predobro... Ne razumin ovu današnju generaciju svi nešto žele šta prije odrast ka da je odraslima lako u životu. Mi se žalimo na školu učenje a njima je još i gore. Još kad imaju nas za dicu. Nebi to nikome poželila... Ovo vrime je najlipše razdoblje koje nam život može donit. Šta nam fali. Izlazimo. Guštamo. Imamo muziku. Prijatelje. Ljubav...  Jeste li ikada morali donijeti odluku koja će vam promjeniti život? Nije lako biti na raskrižju i ne znati koji put odabrati. Svaki od njih ima prednosti. Isto tako i nedostatke. Odluka je na vama. Kako znati što je ispravno? Ako vas privlači i jedno i drugo. Stupiti na nepoznato područje... susresti se sa stvarima koje nikad prije niste vidjeli... doživjeti osjećaje koje nikad niste upoznali... Treba li riskirati? |
ponedjeljak, 20.03.2006.
As Usual... Need to Change...
 Jesam li ja stvarno glupa kad svaki put radim isto a obećala sam da neću više ponavljat iste greške... Samo šta to meni nikako da dođe do mozga... Ne trebam ni govorit da ni ne razmišljam o posljedicama... Sva sreća šta nema na kraju neke velike štete ali bi se moglo dogodit ako nastavim tako... I kad mi govore i osobe kojima je stalo do mene (ili se samo tako čini) ja opet radim po svom... A jedanput će me to tako koštat da ne želim ni razmišljat... Eto opet ne razmišljam... Šta da kažem posljednjih par dana, mislim zadnji tjedan, dva čini mi se ka da sam u snu... Ono doslovno ka da mjesečarim... Ili sam jako pijana pa ne kužim stvari koje se događaju oko mene... Da sad se dogodi neko čudo npr. neko zapali školu (da bar) mene to uopće ne bi zanimalo... Ostala bi totalno flegma...  U subotu je bia jedan tulum kojeg se ja sjećam samo u djelovima... Onda ne mogu ni reć točno kako je bilo... Jedino mi muzika nije bila po guštu ali i tako sam većinu vremena provela na jednom drugom mjestu pa kad sam se vratila nije me bilo briga... Možda zbog mog alkoholiziranog stanja... No dobro... E i nešto me opet počela hvatat želja za krađom... Ma ništa posebno... Naučila sam u subotu kako je kad ti ljudi ukradu nešto do čega ti je jako stalo... Tako da neću krast tako velike stvari... Možda u budućnosti kojoj ženskoj momka... Al to je sve... |
subota, 11.03.2006.
Words keep falling...
 Clawing up my eyes Im feeling your arms around me On the other side its time to go Im hearing your voice without words On the other side Oni koji slušaju znat će o čemu je riječ :) Čini mi se da bi mi dobro došla neka promjena... Monotonost me ubija... Izbjegavam je koliko mogu... Ali ovaj put ipak sam upala u njenu mrežu... Iskoristi svaki dan... Malo teško za ostvariti... Uvijek se nešto pojavi... Iskrsne... Neplanirano... I sve nestane... Snovi... Želje... Imati ono što nemamo... Hm... Gotovo svi to tražimo... Nestalo je zadovoljstvo... Iskreni osmjeh... Čemu se veseliti...  |
utorak, 14.02.2006.
...Dead feelings... Dead you...
Ne želim se osvrtati za sobom. Ali zašto to onda činim? Uvijek. Iznova. Jesam li nešto zaboravila na putu? Ne znam. Nisam. Možda neki dio sebe. Možda je ostao s tobom. Samo ga ne mogu vratiti. A i ne želim. Ne želim više ništa što je tvoje. Ne želim čitati pjesme koje sam ti pisala. A puno ih je. Puno. Svaki stih. Iskren. Snažan. Dovoljan da mi vrati sjećanje. Da probudi bol. Ali i sreću. Na neki način.  Some days I cry alone, But I know I'm not the only one I see that another day is gone I don't want to die... Please be here when I arrive, don't die...please --- možda se iz ovog posta nešto krivo shvatilo... nisam tužna, sretna sam... kao nikad prije... napisala sam ga jer sam se sjetila nečega iz davne prošlosti... a uz jednu osobu sve sam to zaboravila... zapravo sam željela napisati kako sam se napokon oslobodila... oslobodila prošlosti... |
nedjelja, 05.02.2006.
..:: Listen I Wanna Say ::..
Evo da bi izbjegla učenje uhvatila sam se drugog zanimljivijeg posla... a ništa nisam ni takla cijeli vikend a idući tjedan 3 kontrolna, da ne govorim o ispitivanjima... uglavnom da se maknem od te teme... jer uvijek se sve svodi na moje negodovanje oko gore navedenog...  Ovako baš mi je predrago šta su jučer dvije osobe završile skupa... da se pohvalim ja sam malo pomogla u tome... ali bilo kako bilo nisam očekivala u početku takav završetak a pogotovo ne tako brzo... još jedan dokaz da se lijepe stvari dogode kad ih najmanje očekuješ... kad puno forsiraš da se nešto ostvari onda neće... sigurno... I tako... želim im svu sreću da potraju dugo... dugo... nemogu opisati kako se osjećam... ako sam ja ovako uzbuđena onda kako su tek oni... ah... love is in the air... kako otrcana izjava... a sad će još i Valentinovo... nemam ja ništa protiv, ali ako ste zaljubljeni tu ljubav možete iskazati bilo kad bilo čim... sve mi je to nekako izlizano... baš kao i sve drugo... možda je u prošlosti imalo neko značenje, sad je sve iskomercijalizirano... nema više onog duha, zanosa... ne... više ništa nema smisla... Zanimljivo nakon dugo vremena bez inspiracije jučer sam napisala čak dvije pjesme... onako ništa posebno... imam i boljih... puno boljih... pa eto da stavim jednu... Pronađi me... Samo tišinu čujem... Tražim tvoj glas... Nigdje ga ne vidim... Samoća me hvata Miluje mi ruke još tople Od dodira tvojih... Gdje si ti Da braniš moje tijelo? Čekam te u muku noći Prestrašena...usamljena... Tama me skriva... Od tuđih pogleda... Od nijemih mirisa... Pronađi me U sjenama... U staklenim zidovima... Osluškujem tvoje korake...  Pod hitno mi treba neki tulum, koncert... bilo šta slično... trebam se malo iživit, nisam dugo... |
utorak, 31.01.2006.
Where the wolves go?
Mjesec dana je već prošlo od jednog meni lijepog događaja. Nije ništa posebno, ali eto meni znači. Nisam očekivala da će vrijeme samo tako proletjeti. Obično uvijek brzo prolazi kad se nešto zanimljivo događa, a kad želim da prođe onda mi se čini kao da traje godinama.  Vjerujete li u horoskop? Ja jesam, ali ne u onaj šta bude svakodnevno napisan u novinama. Vjerujem da svaki čovjek ima svoj specifičan horoskop, određen datumom i vremenom rođenja. To sam jedno vrijeme dosta proučavala. I stvarno kad se bolje to pogleda ima smisla. Većina toga što sam pročitala o svom znaku i podznaku je točna. Mogu se prepoznati u nekim opisima. Ne mislim da je sve što piše istina, ali i ma nečega u tome. Ne bi postojalo da nema smisla. Isto tako me zanima i magija. Nisam iskušavala dosad nikakve spellove, dobro osim jednog ali taj nije bio od velike važnosti. Kaže se ako vjeruješ u to da će se i ostvariti. E sad sve ostaje na vama. Inače meni je interesantno sve što je na neki način neobično i na prvi pogled nema smisla. Kad se prouči i to dobro zapravo shvatiš da neke stvari itekako imaju značenje čak i veće nego što smo mislili. I za kraj željela bih pozdraviti jednu malu Crvenkapicu i njenog Vuka koji je eto na kraju ispao osoba koju sam od početka tražila. A ko bi rekao da je on Vuk. Crvenkapice nemoj mi ga se bojati... Dobar je on... Tako mi je stara rekla... |
ponedjeljak, 23.01.2006.
+ Another Day Is Gone +
 Da da ma tko bi rekao da ću se vratiti... ipak nedostajao mi je blog... ma i pisanje i sve... ali nisam imala vremena a iskreno ni volje da se uhvatim posla... Obećala sam bila jedan dugi post i točno znam o čemu će biti riječ ali kako sam počela ne znam oću li ga i objavit... Ma hoću, hoću... samo kad... to nisam sigurna... ima vremena... nigdje mi se ne žuri... I tako... kod mene ništa baš novo... možda ima nešto ali sad se nemogu ni sjetit... Baš sam razmišljala kako dugo nisam napisala neku pjesmu... Čak i kad imam inspiraciju, samo je smislim u glavi, a kad je poslije trebam napisat na papir... ništa... sve zaboravim... Eh... a bile su neke baš dobre... Vjerojatno ću u nekom idućem postu stavit jednu od svojih... baš me zanima vaše mišljenje... Nekoliko njih kojima sam pročitala rekli su mi da je zbilja dubokoumno, što je malo čudno za mene jer nisam dubokoumna osoba... Ali u pjesmama nastojim biti... takvi stihovi su mi puno draži... a i odgovara mi takav način pisanja... Sad sam se nečeg prisjetila... neki dan poslije škole... petak koliko se sjećam... Trebale mi ići u jedan kafić gdje inače budemo skoro svaki vikend... i došle tamo a kad ono ne radi... bili su unutra konobari ili šta ja znam šta su već, ali nisu radili... skoz bolesno kad se pogleda da je bio petak... I ništa otišle mi u jedan park inače poznat ovako po provodima i alkoholu... haha Nema pića... nešto duvana je bilo... sprdajemo se... i kad nekome padne na pamet ideja da se zamjenimo za cipele... Ja sam npr imala jednu starku i jednu universalku... ove druge marte i neke čizme... Idemo mi ulicama, još podigle gaće da se bolje vidi... a svašta... Ne da smo izgledale pijane... ma bolesne... ko da smo pobjegle iz ludnice... Kako su nas ljudi gledali, a ipak sam očekivala neke gore komentare... Grad je bia gotovo prazan pa biće zato... Eto kad nemate šta radit u petak navečer... a trebala sam ostat u onom kafiću u kojem sam bila prije nego šta smo išle u ovaj drugi... Ma moš mislit... ovako mi je bilo 100 puta bolje... |
